Colombiana (2011)

ŽANR: akcija

REŽIJA: Olivier Megaton

SCENARIO: Luc Besson, Robert Mark Kamen

ULOGE: Zoë Saldana, Michael Vartan, Cliff Curtis, Lennie James, Callum Blue, Jordi Mollà

ZEMLJA: SAD/Francuska

TRAJANJE: 108 minuta/111 minuta Unrated verzija

     Ja sam čovjek koji je odrastao na trash akcijama B produkcije u kojima je bilo svega osim glume, priče i ostalog što je film trebao da ima da bi se nazivao filmom. Uvijek sam ih volio, pa i dan-danas volim sjesti i pogledati neku trash akciju iz tih starih vremena, čisto da se podsjetim šta sam to gledao i slatko se nasmijao. Vremenom su i te trash akcije B produkcije evoluirale u jedan napredniji oblik, donekle zamaskiran budžetom i napucanim efektima, ali to su i dalje one stare besmislene akcije. Možda jedan od najzaslužnijih ljudi za to, koji očito zna šta pali kod ljudi, jeste Luc Besson, čovjek koji je stvorio jednu novu generaciju trash akcija koja nam je iznjedrila i ponekog novog akcionog idola (prvenstveno mislim na Jasona Stathama).

     Kada sjednem gledati takve filmove, isključim mozak, pustim ga na pašu, zavalim se udobno na krevetu ili kauču i jednostavno se odmorim. Od ovakvih filmova ne tražim ni inteligentnu priču ni upečatljive dijaloge već jednostavno jednu čistokrvnu, old school akciju. Da li nam Colombiana, posljednje čedo iz Bessonove ergele akcija, donosi to? I da i ne. Vjerovatno se pitate zašto.

     Nemoguće je ne porediti Colombianu sa još jednim Bessonovim filmom, starom dobrom Nikitom iz 1990., ili pak sa Leonom profesionalcem (Leon: The professional, 1994). Zapravo, Colombianu u neku ruku možemo posmatrati nasljednikom ova dva filma, ali ni po koju cijenu ne može stati rame uz rame ni sa jednim od njih. Na stranu scenario i loši dijalozi, kao što rekoh, to se i očekuje u ovakvim filmovima, ali glavni krivac zašto će vam ovaj film vrlo brzo ispariti iz pamćenja jeste režiser Olivier Megaton, kojem nisu trebali davati ovaj posao nakon što je uništio jednu finu akcionu trilogiju svojim Transporterom 3 iz 2008. Ovdje je njegova akcija traljava i neuvjerljiva, a ono malo bliske borbe je tako konfuzno snimljeno da se jedva može gledati. Shvatam ja da je ta brzi rad ručnom kamerom postao standard u današnjim scenama bliske borbe, ali Megaton je to vrlo traljavo uradio. On također shvata da mu je seksipil Zoë Saldane jedan od najvećih aduta u filmu pa ga obilno koristi u svakom trenutku pa nam tako servira Saldanu u kratkim šorcevima, uskim majicama bez grudnjaka u gotovo svakom kadru u kojem se pojavljuje. Nemam ništa protiv toga, ali u nekim scenama zaista djeluje previše nametnuto i napadno.

     Šta reći za ovaj film osim da je lagani ljetni filmić koji ćete brzo pogledati, a još brže zaboraviti jer vam ni po čemu neće ostati u pamćenju (doduše, muškom dijelu publike će slika Saldanice u kratkom šorcu vjerovatno ostati u nekoj ćeliji u mozgu). A i ako ga ne pogledate nećete previše propustiti.

The Girl with the Dragon Tattoo (2011)

ŽANR: triler

REŽIJA: David Fincher

SCENARIO: Steven Zaillian, prema romanu Män som hatar kvinnor Stiega Larssona

ULOGE: Daniel Craig, Rooney Mara, Christopher Plummer, Stellan Skarsgård, Steven Berkoff, Robin Wright, Yorick van Wageningen, Joely Richardson

ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 158 minuta

     Prije nego počnem pisati bilo šta o ovom filmu, moram se izvinuti na svojoj gluposti jer sam u članku o švedskoj adaptaciji Larssonovog romana rekao da će Amerikanci snimiti remake. Greška. Fincherov film je američka adaptacija Larssonovog romana, a ne remake švedskog filma. Sada kada smo to riješili, pređimo na film.

     Mnogi su mislili da Amerikanci neće moći napraviti film koji će parirati švedskoj adaptaciji romana, ali ispostavilo se da je Fincher, skupa sa Zaillianom, svima začepio usta napravivši film koji je čak vjerniji knjizi negoli švedski film, pa čak i za nijansu bolji.

     Kako je moguće da Amerikanac Fincher napravi bolju filmsku adaptaciju od Šveđana čiji je to izvorni roman? Prije svega, jedan od najzaslužnijih ljudi za to jeste scenarista Steven Zaillian, koji je uspio knjigu od preko 600 stranica pretvoriti u film od 2 i pol sata, izbacujući dosta toga, ali ipak ostajući vjeran originalu. Svaka čast, ali u to nije trebalo ni sumnjati kada znamo kakva je Zaillian veličina po pitanju scenarističkog talenta i vještina pričanja priče. Dovoljno je spomenuti samo Schindlerovu listu (Schindler's List, 1993) za koji je dobio Oscara. Potom su tu Trent Reznor i Atticus Ross koji su napravili odličan soundtrack koji se fenomenalno uklapa u tmurnu atmosferu filma. Zatim glumačka postava koju predvode Daniel Craig kao Mikael Blomkvist i Rooney Mara kao ekscentrična hakerica Lisbeth Salander, koja je, ako smijem reći, savršen izbor za ulogu. Sa takvom ekipom bilo bi pravo čudo da je Fincher podbacio, mada to nisam ni očekivao od njega obzirom da mu filmovi tmurne atmosfere leže i na njima je ispekao zanat. Moj jedini strah su predstavljali producenti i njihovo cenzurisanje gnusnih dijelova, ali ispade da to nisu smjeli ni raditi jer su Šveđani imali puno kreativno pravo nad filmom.

     Što se tiče glumačke postave mogu ih samo pohvaliti. Craigu dobro stoji uloga Blomkvista i na trenutke me podsjeća na sličnog lika kojeg je igrao u Arhangelsku (Archangel, 2005), Kelsa Flukea. Mlada Rooney Mara, kojoj se smiješi Oscar za najbolju žensku ulogu, je dala posve novo tumačenje Lisbeth Salander. Nije to ona Rapaceina Lisbeth, već je jedinstvena na neki svoj način. Opasnija je, ali i humanija, osjećajnija. Zaillian je odlučio zadržati tu njenu osobinu iz knjige, dok su Šveđani to izbacili pa imamo dojam da je Lisbeth jedna okrutna žena, koja je prošla sve u životu, nikome ne vjeruje i ne veže se ni za koga. Ovdje se ona veže za Blomkvista, uz blagu dozu Elektrinog kompleksa, ma koliko to čudno zvučalo.

     Promjena u odnosu na knjigu ima, a kako i ne bi bilo kada knjiga ima preko 600 stranica. Ima i promjena u odnosu na švedsku adaptaciju tako da vam preporučujem da ova dva filma gledate kao dva potpuno različita filma, što oni to zapravo i jesu. I jedan i drugi imaju svojih pluseva i minusa. Ono što je kod Šveđana negativno, to su Amerikanci popravili ovdje, i obratno. Ovdje je nešto veći akcent na Lisbeth negoli na Blomkvistu što onda daje smisao naslovu filma, Djevojka sa tetovažom zmaja. Njihov odnos je mnogo produbljeniji i posvećeno mu je više pažnje.

     Švedska adaptacija mi je bila odlična i opčinila me je, ali mi se na trenutke činila razvučenom, pa čak i nepotpunom, dok ovdje nisam imao taj osjećaj. 158 minuta sam bio prikovan za ekran, ali zna Fincher kako opčiniti ljude stvorivši svoju jedinstvenu atmosferu i već od psihodelične uvodne špice i obrade Zeppelinove Immigrant Song znate da ćete uživati u filmu.

Pohwasogeuro AKA 71: Into the Fire (2010)

ŽANR: drama/ratni

REŽIJA: John H. Lee

SCENARIO: Lee Man-Hee, Kim Dong-Woo

ULOGE: Cha Seung-won, Kwon Sang-woo, T.O.P, Kim Seung-woo

ZEMLJA: Južna Koreja

TRAJANJE: 120 minuta

     Nakon gledanja Izgubljenog bratstva (Taegukgi hwinalrimyeo AKA The Brotherhood of War, 2004), jednog od najboljih ratnih filmova ikada snimljenih, koji nam je došao iz Južne Koreje, od Pohwasogeura AKA 71: Into the Fire (2010) sam očekivao mnogo, a dobio nešto manje. Ali uprkos tome ovo je jedan vrlo dobar ratni film.

     Film je baziran na istinitoj borbi, koja se odigrala na samom početku Korejskog rata, i predstavljala je jednu od većih pobjeda snaga UN-a na Sjevernom Korejom. Korejski rat je počeo i Sjevernokorejanci naprosto gaze snage UN-a, a onda dolaze do grada Pohanga. Glavnina snaga UN-a, sačinjena od vojske Južne Koreje i SAD-a, odlazi da se bori u gradu i za sobom dižu u zrak most na rijeci Nakdong misleći da će time spriječiti sjevernokorejsku vojsku od prelaska rijeke. Kao zaštitu, u zgradi srednje škole ostavljaju 71 regruta, od kojih je svega njih nekoliko prošlo kroz obuku, a i oni jedva da su vidjeli rata. Oh Jung-bum (T.O.P.) je jedan od onih koji su prošli kroz strahote rata i on je postavljen kao zapovjednik regruta. Među regrutima se nalazi i jedan mangup Ku Kap-jo (Sang-woo), koji predstavlja totalnu suprotnosti Oh Jung-buma. Kap-jo je propalica u školi, bez ikoga, pun sebe, željan rata dok je Jung-bum bio dobar učenik u školi, ne želi da se bori, miran, povučen, piše pisma majci u kojima joj priča svoje doživljaje iz rata. Naravno, među njima se javlja rivalitet jer Kap-jo želi preuzeti vodstvo te male grupe. U međuvremenu, elitna 766. brigada sjevernokorejske vojske, nasuprot mišljenju južnokorejskih komandanata, prelazi preko rijeke, na mjestu gdje je dignut most u zrak.

     Dječaci iz škole saznaju za to i počinju se pripremati za odbranu, čekajući pomoć, koja možda neće doći. Iako su brojčano i oružano nadjačani, oni se ne žele predati niti pobjeći već se žele boriti i tako kupiti barem nekoliko sati snagama UN-a koji se nalaze iza njih.

     Ono što kvari ovaj film, kao i mnoge druge iz ovog žanra, jeste taj patriotizam, koji od poraženog napravi grčko polubožanstvo, a od pobjednika jadnika koji ne zna ni hodati. Tako je to i ovdje, u posljednjoj sceni borbe. Elitna jedinica je desetkovana od strane 71 dječaka koji ni pušku ne znaju repetirati. To se moglo malo bolje uraditi, ali to im ne možete ni zamjeriti toliko kada znamo koliko Amerikanci ubacuju patriotizma u filmove ove vrste. Oni bi taj broj od 71 dječaka vjerovatno skresali na 12 dječaka i 3 curice koji potamane cijelu diviziju.

     Druga mana je ta što režiser previše pažnje posvećuje T.O.S-u, koji je u rodnoj Južnoj Koreji velika pjevačka zvijezda i ljubimac tinejdžerki. Toliki krupni kadrovi njegovog lica zaista nisu potrebni u jednom ovakvom filmu jer sam prilično siguran da ciljna grupa gledatelja nikako ne mogu biti tinejdžerke.

      Pozitivno je to što je ovdje ratnih scena veoma malo, ali su vrlo dobro urađene, a priča se fokusira na dječake u školi, njihovo snalaženje u ratu i nekoliko likova koji su veoma zanimljivi. Kada bi se ispravilo ovih nekoliko nedostataka dobili bi puno bolji film, ali, kao što već rekoh, i ovako je vrlo dobar i sasvim gledljiv.

Akmareul boatda AKA I Saw the Devil (2010)

ŽANR: triler

REŽIJA: Kim Jee-woon

SCENARIO: Park Hoon-jung

ULOGE: Lee Byung-hun, Choi Min-sik

ZEMLJA: Južna Koreja

TRAJANJE: 141 minuta

     Obožavam filmove o osveti i kada bih pravio top 10 listu takvih filmova vjerovatno bi 7 njih dolazilo iz Južne Koreje, jer kada je riječ o osveti niko ne može parirati južnokorejskim pripovjedanjima takvih priča. Vidio sam đavola (Akmareul boatda AKA I Saw the Devil, 2010) definitivno ulazi u tu listu. Ovaj film je još jedno čedo južnokorejskog genijalca Kim Jee-woona koji nam je donio klasike poput Priče o dvije sestre (A Tale of Two Sisters, 2003), Gorkoslatki život (A Bittersweet Life, 2005) i Dobar, loš, čudan (The Good, The Bad, The Weird, 2008). Ovim posljednjim filmom je još jednom pokazao zašto važi za jednog od najboljih azijskih režisera.

     Vidio sam đavola bi se najjednostavnije mogao opisati kao film o dva tipa koja su se “natakarila” jedan na drugog. Dobro poznati nam Choi Min-sik, iz još jednog legendarnog filma o osveti Oldboy (2003), ovdje glumi psihopatskog serijskog ubicu po imenu Kyung-chul, čovjeka koji ubija iz zadovoljstva ne birajući žrtve, a policija mu nikako ne može ući u trag. Jednu večer, on ubija djevojku koja se nalazila u autu sa ispuhanom gumom pored puta počinivši time najveću grešku u svom životu. Naime, djevojka je bila kćerka jednog od šefova policije, a što je još važnije, ona je bila vjerenicaSoo-hyuna, kojeg glumi fenomenalni Byung-hun, agenta tajne službe. Nakon njene smrti, Soo-hyun uzima odmor kako bi pronašao i osvetio se ubici svoje vjerenice. Ne treba mu dugo da ga pronađe, ali umjesto da ga ubije na licu mjesta, on odlučuje da ga muči i da se poigrava sa njim prije nego ga ubije. I time započinje nezaustavljivu lavinu događaja koji će obojici promijeniti živote jer da bi ubio ubicu svoje vjerenice, Soo-hyun postaje ne životinja, već sebični vuk samotnjak, kojeg interesuje samo sopstvena osveta, ne brinući za osjećaje drugih ljudi što na kraju dovodi do nesagledivih posljedica.

      Odličan scenario uz raznorazne primjese kakve prolaze samo kada ih serviraju Južnokorejanci, sa daškom crnog humora i psihološkog horora, te toliko popularnog torture pornića, uz fenomenalnu glumu dvojice glavnih likova i odličnu režiju Jee-woona, Vidio sam đavola je film koji će vas držati prikovane za stolicu od početka do kraja. Ukoliko volite pogledati nešto novo, da nije holivudsko, obavezno pogledati.