Midnight in Paris (2011)
TRAJANJE: 94 minute
Filmove Woodyja Allena ili volite ili ne volite, nema između. Ja spadam u grupu onih koji njegove filmove izuzetno vole i cijene. Mislim da je to vjerovatno povezano sa mojim djetinjstvom i scenom divovske sise koja ide ruralnim predjelom i poput Godzille gazi ljude pred sobom i pravi pustoš tako da Allena mogu optužiti i za moju opčinjenost velikim cicama.
Šalu na stranu, Allen je jedan od najinteligentnijih režisera koji je ikada postojao i stvarao, i vjerovatno jedan od najnačitanijih što vrlo često voli pokazivati u svojim filmovima. Nekada to čini suptilno, a nekada prilično otvoreno.
Midnight in Paris je zasigurno najbolji Allenov film u posljednjih 20-ak godina, ako ne i više. Allen, koji u posljednje vrijeme više vremena provodi iza kamere, svoja neurotična alter-ega prepušta drugim glumcima, a ovoga puta ta je čast pripala Owenu Wilsonu, kojem uloga smušenog, sanjarenju sklonog, pisca odlično stoji. Woody je čak prepravio scenario radi njega, koji uopće nije bio prvi izbor za tu ulogu.
Kao i uvijek, Allen i u ovom filmu priča priču u kojoj se svi možemo pronaći. Glavni lik, Gil Pender (Wilson) je mlad i uspješan pisac scenarija koji radi na svom prvom romanu i koji se nalazi u Parizu sa svojom prelijepom vjerenicom Inez (McAdams) i njenim roditeljima. Spletom okolnosti, Gil otkriva Pariz iz njegovog zlatnog doba, tj. doba za koje on smatra da je njegovo zlatno doba, a to su 20-te godine prošlog stoljeća. Pariz iz tog perioda je bio vrlo popularan za brojne umjetnike tog doba, kojima se Woody Allen očigledno divi, pa ih tako Pender upoznaje jednog po jednog. Tu su Salvador Dali, Ernest Hemingway, Cole Porter, Gertrude Stein, bračni par Fitzgeraldovi, Luis Buñuel, Pablo Picasso i brojni drugi. Gil upoznaje i Adrianu (Cotillard), Picassovu ljubavnicu, koja se zaljubljuje u njega i on u nju te počinje sumnjati u svoju ljubav prema zaručnici koja ga uopće ne shvata.
Odlična gluma svih aktera među kojima se posebno izdvajaju Batesica kao G. Stein i Corey Stoll kao Hemingway koji naprosto otima svaku scenu u kojoj se pojavljuje. Naravno, ta Allenova igrarija sa vremenskim periodima mu daje prostora za neke veoma simpatične prizore poput razgovora između Gila i Luisa Buñuela gdje mu Gil daje ideju za film, a ovaj je totalno izgubljen i sve mu je nejasno, a ustvari se govori o Buñuelovom filmu Anđeo istrebljivač (The Exterminating Angel, 1962.) ili luckasti Dalijevi razgovori i njegova opsjednutost nosorozima.
Sve u svemu, jedan zaista odličan film za sve ljubitelje Woodyja Allena, ali i za one koji to nisu, a htjeli bi pogledati jedan simpatičan film. Oda jednom davno prošlom vremenu i velikim umjetnicima koji su živjeli u njemu kakvu rijetki majstori mogu ispričati.
